Zanimljivosti
Sutivan je od davnina, kao i čitav otok Brač, bio ljubav i inspiracija brojnih
umjetnika, pjesnika i književnika. Neki od njih su oblikovali razmišljanje
čitavog čovječanstva, poput Ivana Ilića, neki ostavili neizbrisiv trag
u povijesti hrvatske književnosti, poput Jerolima Kavanjina, neki bili
samo povremeni gosti koji su sa sobom ponijeli doživljaje i slike
da bi ih kasnije pretočili u svoja djela poput nobelovca Ive
Andrića, neki napustili Sutivan kao djeca i nikad mu se nisu vratili,
ali su ga nosili u svom srcu i svojim pjesmama, poput Antonia Rendića,
a neki su još uvijek s nama i među nama i neumorno stvaraju i objavljuju
nova djela, a više o nekima od njih saznajte na ovoj stranici:
Antonio Rendić Ivanović (Sutivan, 1896. - Antofagasta, 1993.):
Liječnik, pjesnik i humanist. Rodio se 2. prosinca 1896. u Sutivanu. ; kum mu
je na krštenju bio Andro Definis. Najprije mu otac, Jure Rendić
po majci Jutronić sa starijim sinom Gaetanom odlazi u Čile 1899.,
zatim im se (1901.) pridružuje ostali
dio obitelji: Antonio, mlađi mu brat Mateo (r.1899.) i majka Magdalena
Ivanović Didak. Antonijev stariji brat Gaetano se bavi trgovinom,
ali rano umire.
Rano je im izgubio je oca i majku. Njegov drugi brat je imao apoteku
u Antofagasti u kojoj su se okupljali literati i novinari. Mateova
kći, Amalia postat
će poznata spisateljica. Zahvaljujući stipendiji Antonio završava
srednju školu u Gopiapou i medicinski fakultet u glavnom gradu,
Santiagu, 1921.
Stekao je solidno obrazovanje i uz španjolski govorio je hrvatski,
engleski, francuski i talijanski jezik. Godine 1922. ženi se s
Amy Jenkin Richards,
britanskog podrijetla. Kako u braku nisu imali djece, posvojili
su nekoliko svojih nećaka i nećakinja. Obavlja liječničku praksu
u Antofagasti i postaje
poznat po svojoj humanosti, brizi za siromašne, društvenoj aktivnosti i pjesničkom daru. Dobiva veliki
broj nagrada i priznanja kao na primjer: Zlatno sidro grada Antofagaste
( Primer Caballero de Ancla de Oro), 1953.; dopisni je član Čileanske
akademije za medicinu; dobiva Zlatnu medalju za zasluge u medicini,
član je različitih
društvenih organizacija, počasni je građanin Antofagaste; komendator
papinskog reda Svetog Silvestra, 1963.; u postupku je beatifikacije.
Dobiva Zlatnu
medalju čileanske vlade za posebne zasluge, 1971. nagradu Rotary
kluba u Antofagasti. Osvaja prvo mjesto u natječaju za himnu Antofagaste,
1937.;
dobiva počasnu nagradu u povodu proslave stogodišnjice toga grada
,1966. i pet gradski nagrada za zbirke pjesama. Svoju poeziju je
objavljivao i
pod pseudonimom Ivo Serge. Već kao srednjoškolac piše pjesme. Tiskao
je preko pedeset zbirki stihova, među kojima: Ranglones intimos,
1930. ( Prisni
kutci),El alma de teruño, 1940. (Duša rodne grude), Alma, 1950.
(Duša), Penitud, 1958. (Patnja), Musica de grillo, 1959. ( Cvrčkov poj), Paz, 1961. (Mir), Ayer y hoy, 1966. ( Jučer i danas), Amor, 1970.
(Ljubav), Alfa i omega, 1976., Solitud, 1981. (Osama).
Čileanska književna kritika ističe jasnoću njegove poezije, jednostavnost i ljepotu.
«Pjesnika je više zanimalo ono što osjeća nego da se zadržava na brušenju stiha»
(Raúl Castro Silva «Panorama literario de Chile»,196l.) Osvaldo Naya Cortés piše
kako je «njegovo djelo poema života, puna neopisive dobrote, nježnosti i suosjećanja,
a svaka je njegova pjesma uzorak ljudskosti; povezuje estetsko s etičnim kako
čovjek ne bi postao robom efemernih strasti. Poslovično je skroman» pa zaključuje.
«Svojim djelom ostavio nam je poslanje i primjer». Ernenesto Livačić Gazzano,
sveulični profesor, redovni član Čileanske akademije za jezik i dopisni član
HAZU, bilježi: »Tematika njegove poezije je religioznost, mistika, pejzaž, priroda,
ljubav, sjećanje na pretke i društvena zbivanja». Pjesme su mu prevedene na hrvatski,
engleski i njemački jezik.
Kao i mnogi drugi čileanski pisci hrvatskog podrijetla Antonio Rendić Ivanović
je pisao o svojem rodnom kraju, Sutivanu i Braču koji «raj oponaša», kako on
to kaže i te su mu pjesme mu pune ljubavi, zanosa i nostalgije. Povodom njegove
smrti nekrolog mu piše nadbiskup Santiaga Carlos Oviedo Cavada, a 1966. José
Miguel Armendáriz Azcárate objavljuje knjigu o njemu pod naslovom Antonio Rendic
Ivanovic médico de los pobres ( Antonio Rendić Ivanović, liječnik siromaha).
Knjigu tiska antofagatska nadbiskupija u okrilju Katoličkog sveučilišta na Sjeveru.
Predgovor joj piše antofagatski nadbiskup Patricio Infante Alfonso. (napisao:
Jerko Ljubetić, prof., dopisni član Čileanske akademije za jezik)
Jerolim Kavanjin (Split, 1641. - Split, 1714):
Splitski bogataš i plemić, potomak pohrvaćene talijanske porodice Cavagnini, istakao se istodobno kad i Ignjat Đurđević: početkom XVIII. stoljeća, u ljetnikovcu na Braču (Sutivan), kamo se povukao nakon odvjetničke i vojničke karijere, piše najopširniji spjev u cjelokupnoj hrvatskoj književnosti (više od 32.500 stihova!), "Poviest vanđelska bogatoga a nesretna Epuluna i ubogoga a čestita Lazara", koji su kasniji priređivači, prema podnaslovu u izvorniku, nazvali "Bogatstvo i uboštvo", religiozno-filozofski ep pjesnički nekonzistentan ali stilski znakovit (pisan je, umjesto splitskom čakavštinom, štokavštinom ijekavsko-ikavskom).
Izražavajući duh filozofskih kretanja XVII. i XVIII. stoljeća, ova "enciklopedija u stihovima" (Josip Aranza) svoju baroknu duhovnost usmjerava spoznaji života i ljudskog
bitka u dvojnoj naravi ljudskoj i božanskoj. Pored klasične humanističke,
latinske i talijanske književnosti (Dante), Biblije i drugih religioznih
spisa, pored povijesnih autora: Konstantina Porfirogeneta, Popa Dukljanina,
i Mavra Orbinija, Dubrovčani su bili temeljna Kavanjinova lektira -
među njima prije svih Junije Palmotić i Ivan Gundulić.
U 2009. godini planiramo
objaviti na našem internet sjedištu on line izdanje najopsežnijeg hrvatskog
literarnog djela Bogatstvo i uboštvo - baroknog pjesnika Jerolima KAVANJINA.
Taj opsežan posao omogućio bi brojnim interesentima proučavanje njegovog djela
koje u originalu postoji samo u malom broju hrvatskih knjižnica i ne posuđuje
se jer je vrijedna arhivska građa.
Ivan Illich (Beč, 1926. - Bremen, 2002.):
Svjetski priznat filozof, sociolog, društveni
kritičar, erudit i poliglot, rođen u Beču, po ocu
podrijetlom iz stivansko-splitske obitelji. Studirao
je histologiju i kristalografiju na sveučilištu u Firenci,
a doktorirao je s tezom o Arnoldu Toynbeeu
i njegovoj filozofiji povijesti na Sveučilištu u Salzburgu.
Tome je pridodao isti stupanj iz filozofije i
teologije na uglednom Gregorijanskom sveučilištu
u Vatikanu. Zaređen za svećenika, djeluje kao dušobrižnik
u siromašnoj portorikanskoj župi u New
Yorku. 1959. odlazi u Južnu Ameriku, a 1961. g.
osniva Centar za međukulturnu dokumentaciju
(CIDOC) u Cuarnevaci, u Meksiku. Surađuje u
različitim europskim i američkim časopisima, sudionik
je mnogih međunarodnim skupovima. Jedna
nepotpuna bibliografija Ilićevih djela broji više od
sto jedinica. Djela koja su ga učinila slavnim:
Dolje škole (1971.), Pravo na zajedništvo (1973.),
Medicinska Nemezis (1975.), Prema povijesti potreba
(1978.) Rad u sjeni (1981.).
Ivo Andrić (Dolac, 1892. - Beograd, 1975.):
Ivo Andrić rodio se u hrvatskoj obitelji Antuna Andrića, sudskog podvornika i Katarine Pejić. U dobi od dvije godine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njenog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca. Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu. Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne, a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata "Zvonimir" u Beču ("Vihor", 1914). Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, poslije ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u Berlinu. Drugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a poslije 1945. bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. 1961 godine dobija nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo.
IVO ANDRIĆ BIO JE GRMAR (tekst: Dražen Katunarić)
Kad je u izdanju Društva hrvatskih književnika u lipnju
1914. godine izišla antologija Hrvatska mlada lirika u kojoj je zastupljeno
šest Andrićevih
pjesama, u bilješci o mladom autoru, napisano je: «Najčudesniji Sarajlija:
bez i najmanjeg
turskog atavizma – nježan, bijel i bolno-tanko mirisave duše kao oni
bijeli njegovi cvjetovi što zare slatku tugu njegovih ženstveno čežnjivih
snova.
Ambiciozan. Osjetljiv. Ukratko: ima budućnost.» Ta budućnost, nakon
što je njegova glasovita knjiga pjesama u prozi «Ex ponto» rasprodata,
napravivši senzaciju i učinivši ga poznatim, odvijala se nekoliko tjedana
i u
Sutivanu.
Došao je Andrić u Sutivan u ljeto 1919. godine, s dvadeset i sedam
godina, slab ali vedar, iscrpljen od tuberkuloze i tamnovanja u austrijskim
zatvorima
- radi oporavka. Vremena su bila nesigurna i mutna, u zraku se osjećalo
uzbuđenje i neka nejasna prijetnja. Za razliku od Zagreba koji ga je
podcjenjivao i
smatrao balkanskim provincijalcem, u Sutivanu je Andrić pronašao utočište,
razloge za bliskost i identifikaciju, te srodne duše u liku ing. Nebodara Jutronića i njegovih prijatelja
koji su ga znali primiti s puno topline i prijateljstva.
Ivo Andrić nije bio običan «furešt» u Sutivanu što bi se dalo zaključiti
iz kronološke biografije Radovana Popovića koji o njegovu boravku navodi
samo šturu vijest. Sudeći i po notici iz tadašnjih novina koje je prenio
Andre Jutronić, Ivo Andrić bio je dočekan s posebnom pažnjom, tu je
savršeno integriran, postao «ornament» iliti počasni član sad već čuvenog
društva
Grma, da bi na kraju kolovoza bio ispraćen burnim poklicima nakon što
je priređeno slavlje u njegovu čast u stanu Marije Jutronić-Žuvinić. Slučajni
pronalazak fotografije i teksta o Grmarima u Pragu koji možemo zahvaliti
obitelji Jutronić, razotkrio je bit i narav njegova članstva. Treba
znati
da stivansko društvo Grma nije bilo samo običan «plivački, jedriličarski
i veslački klub», kako se službeno zvalo. Pažljiviji čitatelj njegova
statuta otkrit će da je društvo zadužilo svoje članove da «pišu o povijesti
Sutivana»
i u njoj uvrste sve «najrazličitije događaje i opise» tako da svaki
član «mora pomoći u tom poslu» i «proraditi čitav materijal». Drugim
riječima, Grmari su smatrali da uz sport, druženje i dionizijsko veselje
moraju ispuniti i jedno kulturno poslanje, zbog čega su se i sastajali kao
studenti u Pragu, a što je kasnije rezultiralo neprocjenjivo vrijednim knjigama
i «Bračkim zbornicima». Osebujni i prepoznati talent te naobrazba, kulturna
orijentacija Ive Andrića očito su odgovarali profilu Grmara a njihov mens
sana in corpore sano, zanimanje za baštinu i veselo raspoloženje odrazilo
se i na licu ovog inače sjetnog i tuberkuloznog pisca. Gledajući fotografiju
mladog Andrića s Grme, na stijenama oko špilje, pocrnjelog i nasmijanog (što
je za Andrića rijetkost) stječemo dojam da je ovdje prebrodio tešku životnu
i egzistencijalnu krizu - na emulziji nema tragova njegovih patnji.
Međutim, unatoč provjerenim činjenicama, još uvijek ne znamo što je
Ivo Andrić napisao u Sutivanu i o njemu (dio te tajne možda se krije u obiteljskoj
arhivi
Maje Čulić-Nižetić, prijateljici iz Splita kojoj je Andrić tada redovito pisao).
Dokle god se ozbiljni istraživač ne lati toga posla, o stivanskom boravku i dalje
možemo samo nagađati, jer se naše mjesto izrijekom ne spominje glavnim djelima.
Ispitivajući starije Stivanjane što su čuli o njegovu boravku u njihovu mjestu,
neki su se kao kroz maglu prisjećali da je kroz prozor bacao ispisane papire,
valjda nezadovoljan svojim rečenicama, a djeca bi ih skupljala s ceste, već svjesna
da ih je napisala dragocjena ruka. Možda je i to dio legende, međutim, postoje
pasaži njegova djela, najviše novela, gdje bi se po opisima mogao prepoznati
Sutivan u kadru, ako to nisu reminiscencije ili piščevom narativnom alkemijom
kasnije ubilježena sjećanja:
«A ta plaža, opkoljena zelenilom, bila je sva od bledožutog ili crvenkastog kamena,
i rušila se strmo u more. Na glatkim površinama džinovskih stena gosti su se
sunčali kao na naročito udešenim kamenim posteljama. Sa njih su skakali u more,
koje je tu duboko, a izlazili su iz mora preko betonskog stepeništa ili se peli
uz gvozdene lestve, ugrađene u strmu liticu.(...) Na stenovitoj obali, uzdignutoj
nad morem i izloženoj sunce bez senke, širio se užaren, bleštavi mir; a usamljen
zrikavac iz hotelske bašte ili otrgnut povik s mora krnjili su ga samo na okrajku
i samo trenutno. U tom žarkom, svetlom i modrom miru zemlje, neba i mora ležala
su tela fakirski nepomičnih kupača kao pod uticajem svemoćne i nepoznate opojne
droge, predana kultu sunca i tela, kome sve više služi sve veći broj ljudi našeg
vremena. Šta živi i kruži u ženama i ljudima koji u raznim položajima leže nepomični
na kamenim pločama male plaže pod avgustovskim suncem? U svakom od njih je cela
ova vatrena vasiona, i svi oni zajedno gube se u njoj,
sa svim onim što jesu i što hoće. Niko ni za kog ne zna, niko ne pomišlja i ne
sluti šta se dešava u stvorenju koje, slično njemu, leži na tri koraka odstojanja.»
(Ivo Andrić, Žena na kamenu).
Razumije se, ovi tankoćutni ambijentalni opisi kao uvod u psihološku introspekciju
kupačica i kupača, tako rijetki u Andrićevoj prozi, mogli bi se vezati i za neko
drugo dalmatinsko mjesto, ali nije grijeh pretpostaviti da su se baš stivanske
škrape i žala urezali u svijest našeg Grmara i produžile u veličanstvenom djelu
budućeg nobelovca.
