Općina Sutivan (Stivan), naselje i luka na sjeverozapadnoj obali najvišeg jadranskog i najvećeg dalmatinskog otoka – Brača, dio je Splitsko -dalmatinske županije. Jedna od najmanjih hrvatskih općina ukupne je površine od 2.181,31 ha. Na tom prostoru smjestilo se skladno i jedino naselje Sutivan, mali skup kuća u uvali Vičja luka i turističko naselje Mala Tiha u istoimenoj uvali. Popisom stanovništva iz 2001. godine Sutivan ima 747 stanovnika. Danas taj broj iznosi oko 820 stanovnika. Kao obalno mjesto najbliže Splitu (13 km) nekad je svakodnevno bilo povezano brodskom linijom sa županijskim središtem, a danas su prometne veze usmjerene na susjednu luku Supetar, a direktne brze brodske pruge prema Splitu održavaju se samo za vrijeme turističke sezone. Na obalnom rubu posebno se ističu duboke i lijepe uvale Stiniva, Livka, Stipanska i Vičja luka. Najvrjednija tla nalaze se u završecima udolina sve do mora, a uglavnom antropogena tla na blagim zaravnima u visim predjelima katastarske općine Sutivan. U strukturi površina veća je zastupljenost površina pod maslinicima i vinogradima, a manja oranica, šuma, pašnjaka i neplodnih površina. Ovakva struktura rezultat je stoljetnog bavljenja Stivanjana poljoprivredom, što je općinu svrstalo na prvo mjesto po gustoći naseljenosti po površini katastarske općine. Na prijelazu prošlih stoljeća upravo je takvo pogodno tlo uvjetovalo visoku razinu poljoprivrede u ukupnom proizvodu domicilnog stanovništva, pa je upravo na temeljima poljoprivrede i kasnije pomoći iz dijaspore Sutivan tada izgradio svoje bogatstvo. Jedan dio vinograda danas je zapušten, dok je na dijelu površine došlo do promjene u kulturama (nasadi agruma) ali u posljednjih desetak godina uočljiv je intenzivan povratak maslinarstvu. Područje općine Sutivan ima sva obilježja mediteranske klime sa blagim zimama i vrućim ljetima. Srednja godišnja temperatura kreće se oko 16,5 °C. Temperatura zimi rijetko pada ispod ništice.

Povijest Sutivana kao naselja vezana je za predio Bunte i okoliš crkvice Sv. Ivana. U njenoj neposrednoj blizini otkopani su temelji starokršćanske crkve Sv. Ivana koja potječe iz 6. stoljeća. Crkva je u tlorisu bila jednobrodna, a svetište se račvalo u tri nasuprotne apside. Pretpostavlja se da se u blizini crkvice nalazio i samostan po otkopanim ruševinama i sačuvanom imenu Mojstir (manastir – samostan) o čijoj djelatnosti nažalost nije sačuvan pisani trag. Od imena starokršćanske bazilike sanctus Johannes nastao je prije 10. stoljeća hrvatski oblik Stivan ili Sutivan. Iako je Sutivan zadržan kao službeno ime „Stivan” se javlja gotovo u svim povijesnim ispravama a i Bračani ga stalno tako nazivaju. Sudeći prema veličini ostataka prethrvatske crkve i samostana tadašnje naselje je moglo imati oko stotinjak stanovnika, grupiranih u blizini samostana. Tragovi pretpovijesnog stanovništva nisu pronađeni, ali su u novije doba iskopima za temelje kuća pronađem ostaci grobova iz ilirsko – rimskog doba i rimski grob na Bunti, a uz te nalaze vezuje se vrlo rano rimsko gospodarstvo „villa rustica” na koje će se u pokrštenom – romanskom Braču nadovezati starokršćansko razdoblje vidljivo po brojnim bazilikama širom otoka. Noviji nalazi upućuju i na tragove rimske vile u temeljima Kavanjinova ljetnikovca u samom centru mjesta. U najdrevnijim ispravama 11. stoljeća spominju se posjedi splitskih plemića. Svi ti tragovi utvrđuju vezu koja se proteže iz Dioklecijanova vremena preko utrnuća Salone i do seobe naroda i nastavlja se u neprekinutom slijedu do današnjih dana. Osnivač beneficija ranosrednjovjekovne crkvice bio je splitski plemić Cassari, od čije je udovice Petar Crni kupio na Braču selo Gomirje (Donji Humac) sa svim posjedima i kolonama. U oporuci priora Petra iz 1097. godine doznajemo kako on daruje okolne posjede u Sutivanu crkvi Sv. Ivana de Fonte sa neobičnim međašima: „dokle se može čuti pijevac kad zapjeva”. Osim Sv. Ivana splitski je Kaptol imao kao svoj beneficij i crkvu Sv. Jurja u istoimenoj uvali (Svićuraj) zapadno od Sutivana tako da je očigledno da se radilo o prostoru vrlo drevnog života i kulture. Odlukom Bračke uprave u Nerežišćima iz 1423. dodjeljuju se na korištenje novi pašnjaci u predjelima izvan postojećih okruga i ta se odluka smatra rođendanom primorskih naselja poput Sutivana i znakom mirnijih vremena. Pravi život i razvitak Sutivana počinje poslije 1444. jer je do tada gusarenje onemogućavalo miran život pri moru. Tek nakon Mletačkog osvajanja Omiša Bračani se iz unutrašnjosti spuštaju na more. U stivansku uvalu i plodni dolac stižu doseljenici iz Donjeg Humca, a s kopna doseljenici iz Podgore i iz Splita. Prva iz Podgore dolazi obitelj Ivanović, a iz Splita plemić Jakov Natalis koji u uvali na samom moru gradi utvrđenu kuću. Ta je kuća najstarija u povijesnom zaštićenom sklopu kuća Ilić, a zanimljivo je da je jedan dio te zgrade podignute na žalu, imao u temeljima drvene balvane zabodene u morsko dno, poput zgrada u Veneciji.

Godine 1579. Augustin Valier, apostolski vizitator, uvažio je molbu Stivanjana da se njihovo mjesto u crkveno – administrativnom pogledu otcijepi od Donjeg Humca i osnuje novu župu s novim granicama. Prvi sutivanski župnik postao je don Frane Ivanović. Godine 1585. dovršena je nova župna crkva Uznesenja Marijina (građena od 1579.) koju krasi lijepi barokni zvonik sa otvorenim lođama i završnom lukovicom, netipičnom za bračke kampanele ravnih kamenih ploha. U to vrijeme Sutivan broji oko 200 stanovnika. Do 1614. godine taj se broj povećava na 260 stanovnika i u stalnom je porastu. Sutivan je početkom 17. stoljeća bio među jedanaest bračkih naselja koja su imala mjesnog suca. Početkom 18. stoljeća, iako u međuvremenu stradalo od kuge, mjesto ima oko 700 stanovnika. U to se vrijeme grade brojni sklopovi kuća za gospodarstvo i stanovanje poznati pod imenom „dvori” i nose do danas imena obitelji koje su ih gradile (Jankovi dvori, Slavića dvori i si.) Uz povijesni sklop Ilića dvora, grade se i zdanja obitelji Definis i lijep i skladan ljetnikovac hrvatskog književnika Jerolima Kavanjina sa baroknim perivojem, koja danas čine centar mjesta i obilježavaju njegovu kulturnu i graditeljsku prošlost te su kao i čitava povijesna jezgra Sutivana pod visokom zaštitom Ministarstva kulture. Jerolim Kavanjin (1643 – 1714) autor je najvećeg epa hrvatske književnosti. Taj pjesnik poznog baroka, plemić i odvjetnik, u svojoj velepjesmi «Bogatstvo i uboštvo», ispjevao je 32.724 osmerca oblikovana u 5454 strofe šestine. Kavanjinov ljetnikovac bio je sagrađen iza javne lođe na čijem je katu uredovala uprava, a u prizemlju je bila tamnica. Stivanjani su popustili zahtjevu Kavanjinovih da se lođa sruši i 1879. prošireno je dvorište ljetnikovca sa ulazom prema moru, a mještani su zauzvrat dobili zemljište na Blatu gdje su podigli Općinsku zgradu koja je do danas u funkciji. Naime, 1823. godine austrijska je uprava provela novu administrativnu podjelu otoka pa su na Braču uspostavljena nova općinska središta: Supetar, Sutivan, Postira, Pučišća, Milna, Bol i Nerežišća. Donji Humac je tada postao dio sutivanske općine. Početkom 19. stoljeća Stivan bilježi napredak i na prosvjetnom polju. 1837. osnovana je privatna muška osnovna škola, a tri godine kasnije pokrajinska ju je vlada priznala državnom. Nastava se tada održavala na talijanskom jeziku, a tek od 1868. na hrvatskom. Nakon 1860. počela su u čitavoj Dalmaciji previranja između narodnjaka i autonomaša. God. 1864. samo su Stivan i Pučišća bili za sjedinjenje sa Hrvatskom i hrvatski jezik u administraciji, da bi konačno na otoku većinu dobili narodnjaci. Dana 23. travnja 1875. zabilježen je posjet cara Franje Josipa I koji je došao iz Splita svojom jahtom u obilazak otoka. Dana 21. studenog 1882. otvorena je čitaonica „Stivansko društvo”, a iste godine počela je s radom i ženska osnovna škola u koju se upisalo 85 učenica. Svoj ekonomski vrhunac Sutivan je dosegao 1890. godine sa 1875 stanovnika (populacijski vrhunac Stivan je prema najnovijim saznanjima dosegao 1903. godine sa 2225 stanovnika u 342 domaćinstva). Stivan je tada proizvodio oko 9300 hl vina (oko 8,5% čitave bračke proizvodnje) i 3500 hl ulja (oko 25% bračke proizvodnje). Nažalost, uslijedile su godine ekonomskog i demografskog nazadovanja uslijed usvajanja trgovačkog ugovora Beča i Italije čiji je sastavni dio bila i klauzula kojom se prodaja talijanskog vina oslobađa carine na tržištu Austro – Ugarske Carevine. Klauzula je trajala do 1904. godine i nanijela je ogromne štete bračkom i stivanskom vinogradarstvu. Šteti su doprinijele i bolesti vinove loze Peronospora i Žiloždera koje su do 1894. desetkovale nasade vinove loze, a posljedice su bile strahovite jer su tada Bračani sve ulagali u sadnju vinove loze a zapuštali sve druge kulture. Ako tome pridodamo i nazadovanje jedrenjaka i pomorske trgovine, osobito jedrenjaka male i velike obalne plovidbe, a i početak prvog svjetskog rata 1914., dobijamo dovoljno razloga za postupnu depopulaciju otoka koja se u većim ili manjim valovima nastavila sve do današnjih dana. Većina stivanskih iseljenika otputovala je u Južnu Ameriku – Chile i tamo nastavila život na korijenima otočkih vrijednosti i ubrzo se u cijelosti asimilirala u novu sredinu te postigla zapažene uspjehe putem pojedinaca i udruga u svim aspektima života u novoj državi. U novije vrijeme sve se više uspostavljaju veze između hrvatskih potomaka u Chileu i izgubljene domovine prvenstveno kroz kulturnu razmjenu koja postupno otvara mogućnosti za daljnje razvijanje odnosa i veza sa potomcima iseljenih Stivanjana. Završetak prvog svjetskog rata donio je nade u pravedniju i naprednu zajedničku državu Južnih Slavena, nade koje su brzo izblijedjele uslijed nepravedne nacionalne i socijalne politike stare Jugoslavije, pa se iseljavanje s otoka nastavilo. U Sutivanu je 03. travnja 1935. osnovana Zadruga za elektrifikaciju i zdravstvo koja je umnogome doprinijela napretku mjesta. Potaknuta od istih ljudi, ubrzo je saživjela i ideja o kvalitetnom rješenju elektrifikacije otoka, pa je 1938. u Splitu osnovana Zadruga za elektrifikaciju Brača i Hvara. Radove je nažalost prekinuo drugi svjetski rat, ali nastavljeni su 1952. formiranjem Odbora za elektrifikaciju Brača u koji su između ostalih imenovani Ive Marinković, te inženjeri Nebodar i Petar Jutronić iz Sutivana. U nepune dvije godine sakupljena su sredstva i u more je položen prvi električni visokonaponski kabel na jadranskoj obali. Sva su sredstva darovali stanovnici Brača. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Sutivan je populacijski (demografski) teško stradao jer je u borbama i od posljedica terora fašističkih okupacijskih snaga smrtno stradalo pedeset i šest (56) muškaraca i žena uglavnom u dobi izneđu 20 i 35 godina. Sutivan je zauzimao istaknuto mjesto u formiranju i djelovanju Narodno oslobodilačkih odbora otoka Brača. Iako formalno u sastavu Nezavisne države Hrvatske, otok Brač je od kapitulacije Jugoslavije bio najprije pod okupacijom talijanskih vojnih snaga, a nakon kapitulacije Italije pod Njemačkom okupacijom za vrijeme koje su i počinjeni najveći zločini protiv civilnog stanovništa Brača. Krajem 1943. godine pred prijetnjom njemačke okupacije organizirana je evakuacija otočkog stanovništva preko otoka Hvara na Vis, a zatim preko Italije u Egipat do pustinje Ell Shatt u poznati izbjeglički logor u kojem su boravili sve do oslobođenja Dalmacije. Razdoblje od evakuacije pa do završetka rata bilo je najteže u povijesti otoka. Popis imena stradalih Stivanjana nalazi se na spomeniku u centru mjesta. Šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća donijele su procvat turizma koji u Sutivanu vuče korijene iz davne 1927. godine kad je povratnik iz Bolivije, Ivan Grubšić otvorio hotel „Vesna” kapaciteta 28 kreveta, koji i danas funkcionira kao ugostiteljski objekt. Već 1929. god. Sutivan je prijavio 2464 noćenja, čime je zauzimao treće mjesto na otoku, iza Supetra i Bola i tu poziciju u Bračkom turizmu drži i danas. Današnja centralna plaža „Bunta” nekada se zvala „Češka plaža” po tada najbrojnijim gostima, a u to vrijeme pokrenut je ambiciozni projekt Iječilišnog turizma koji nažalost nije saživio u stvarnosti. U Sutivanu 1935. godine djeluje i „Društvo za unapređenje turizma” a mjesto ima dva hotela i jednu gostionicu sa ukupno 42 kreveta u 23 sobe, a 1939. registrirano je 8605 noćenja. Danas Sutivan ima oko 1700 registriranih kreveta i 2005. ostvario je 80.000 turističkih noćenja sa najvećim udjelom gostiju iz Mađarske (40%). Osamostaljenjem Republike Hrvatske Brač i Sutivan daju svoj doprinos obrambenom Domovinskom ratu i bračke jedinice sudjeluju u borbama protiv srpske agresije te više Bračana polaže svoj život na oltar domovine. Na području općine Sutivan na Golom brdu smješten je spomen-park na mjestu pogibije dvaju hrvatskih branitelja, pripadnika Obalne topničke bitnice Brač, Nikše Dragičevića i Luke Martinića. Posljedice rata najvidljivije su u padu prihoda od turizma i nemogućnosti zapošljavanja na otocima, pa se sve više stanovništva opet vraća poljoprivredi i voćarstvu, posebice maslinicima, te je u posljednjih desetak godina obnovljen i kultiviran veći broj zapuštenih nasada masline. Stanovništvo Sutivana povijesno je vezano za poljoprivredu, ribarstvo i pomorstvo, a u novije vrijeme za turizam, trgovinu i obrt. U Sutivanu je kao i u svim bračkim mjestima prisutan problem iseljavanja mladih, što je karakteristika svih naših otoka. Odlazi se uglavnom u Split i Zagreb zbog mogućnosti školovanja i zapošljavanja, a postupni porast stanovništva može se objasniti vraćanjem u rodno mjesto nakon odlaska u mirovinu, što potiče trend općeg starenja otočke populacije. Sutivan ponovno dobija status općinske samouprave 1995. godine i od tada marljivo radi na razvoju i povećanju kvalitete života svojih mještana. Povratak turizma budi nove nade iako veliki porast izgrađenosti i apartmanizacija budi dvojbe i traži potpunije promišljanje budućeg razvoja otoka. Oslonac novog turističkog proizvoda počiva na tradicionalnim kulturnim i povijesnim vrijednostima otoka Brača u cjelini, i svakog njegovog mjesta posebno što je Sutivan brzo prepoznao i na tome gradi svoj turistički razvoj. Povijest organiziranog bavljenja športom u Sutivanu seže u 1904. godinu kada je registrirano športsko društvo „Plivački, jedriličarski i veslački klub Grma” koje je djelovalo tridesetak godina. Susret sa sokolskim pokretom daleke 1897. godine rodio je vruću želju da Sutivan osnuje svoje sokolsko društvo što se i dogodilo 1930. godine. Nakon osnutka društvo je osnovalo brojne sekcije, 1933. organiziralo je „II. slet bračkog okružja” veličanstveno slavlje u kojem je sudjelovalo 450 članova društva, 8 barjaktara i 4 sokolske glazbe, te članovi „Sokola” iz Praga, a tada je postavljen i kamen temeljac za zgradu sokolskog doma i otkrivena spomen ploča osnivaču sokolskog pokreta Čehu Miroslavu Tyršu na stivanskoj obali. Društvo je uspješno djelovalo sve do početka drugog svjetskog rata 1941. godine. Danas je u Stivanu registrirano više športskih udruga športova u prirodi, jedrenja na dasci, malog nogometa i boćanja koje je posljednjih godina jedan od najpopularnijih športova na otoku Braču. Sutivan je dao Braču i Splitu prvog športskog novinara, uglednog prof. Andru Jutronića. Stivanjanin Vanja Ilić kao član splitskog PK „Jadran” sudjelovao je na Olimpijskim igrama u Londonu 1948. godine. Od ostalih spomenika kulture vrijedno je spomenuti zavjetnu crkvicu Sv. Roka izgrađenu 1635. nakon epidemije kuge kada su Stivanjani Sv. Roka izabrali za svog nebeskog zaštitnika. Izgrađena na brežuljku ponad mjesta svojim kamenim zvonikom stvara prepoznatljivu i jedinstvenu vizuru mjesta sa dva „kampanela” putniku namjerniku koji dolazi s mora. U blizini crkve na stivanskom groblju nalaze se raritetne katakombe sa ukopnim niša ma raspoređenim u dva podzemna hodnika i upravo fasciniraju socijalnom sviješću i savršeno riješenim projektnim zadatkom te evociraju vremena kada su mještani udruženi u bratovštine pod okriljem crkve brinuli o infrastrukturnim potrebama mjesta. Katakombe su izgrađene 1913. godine po nacrtima inženjera A. Nonveillera. Niz nabrojenih spomenika i čitava povijesna jezgra mjesta pod visokom su zaštitom Ministarstva kulture i Vlade RH. Sutivan je u literaturi zastupljen prvenstveno u ediciji Bračkog zbornika – preko 20 knjiga znanstvenih studija o Braču, čiji je pokretač jedan od najzaslužnijih proučavatelja otočke prošlosti prof. Andre Jutronić. O Sutivanu je napisana antropološka studija iz pera prof. Briana C. Bennetta, Appalachian State University, USA – SUTIVAN – A DALMATIAN VILLAGE IN SOCIAL AND ECONOMIC TRANSITION objavljena 1973. godine. Urbanističkom strukturom Sutivana bavi se knjiga prof. Francisa Violicha, Amerikanca hrvatskog porijekla, profesora emeritusa na UNIVERSITY OF CALIFORNIA, BERKELEY – THE BRIDGE TO DALMATIA, objavljena 1999. godine na engleskom jeziku. Radovan Vidović objavio je 1984. god. brošuru BRAČKO ČAKAVSKO NASELJE STIVAN, a općinska uprava 2005. god. pokreće pripremu opširne monografije SUTIVAN – KULTURNA POVIJEST koja je dovršena i tiskana krajem 2007. godine. Uz već spomenutog pjesnika Jerolima Kavanjina poznati je stivanski pisac, pjesnik i liječnik Antonio Rendić Ivanović (1896 – 1993) koji je djelovao u Antofagasti u Chileu, a odlikovan je u više navrata od strane čileanske vlade i Vatikana kao umjetnik i humanist, te je po njemu nazvana visoka škola u Antofagasti „Colegio Antonio Rendić Ivanović”. Hrvatska narodna knjižnica Antonio Rendić Ivanović Sutivan osnovana je 2001. godine i uz osnovnu školu, dječji vrtić i udruge u športu i kulturi jedan je od važnijih čimbenika kulturnog i društvenog života općine. Sutivan je poznat širom svijeta i po ljetnom športskom festivalu ekstremnih sportova „Vanka Regule” koji se uklapa u novu sliku hrvatske turističke ponude. Općina Sutivan kao svoj dan obilježava 24. lipnja – blagdan Sv. Ivana Krstitelja, koji se slavi na tradicionalni način brojnim pučkim i crkvenim svečanostima. Velike svetkovine za Sutivan su i Dan sutivanske župe Uznesenja Marijina 15. kolovoza na blagdan Velike Gospe i fjera zaštitnika Sv. Roka 16. kolovoza u srcu sezone.